Dubrovnik je izgrađen na potresno najaktivnijem području Hrvatske. Također, on je jedini hrvatski grad koji je na seizmičkoj karti označen crvenom bojom, zbog potencijalne izloženosti najjačim potresima. Nevjerojatan je podatak da se između 1430. i 1940. godine na dubrovačkom području dogodilo oko 3.000 potresa. Po posljedicama se izdvajaju potresi iz 1367., 1491., 1504., 1506. i 1520. godine. Razumljivi strah od nepredvidljivih katastrofalnih potresa i težnju da se odvrati ''nebeski gnjev'', stari su Dubrovčani izrazili u prvoj polovici 16. stoljeća gradnjom zavjetne crkve Svetog spasa kod ulaza u franjevački samostan. Nad ulazom u crkvu nalazi se latinski natpis koji u prijevodu glasi:

''Za odvraćanje nebeskog gnjeva u najvećem potresu dubrovački Senat zavjetovao je ovaj hram godine od Kristova rođenja 1520., 17. svibnja. Za njegovu izgradnju pobrinuli su se Danijel Resti, Damjan Menze i Petar Sorgo.''

Za nekoliko sekundi grad raskošnih kamenih kuća i palača, crkvi i samostana je pretvoren u ruševinu. Neposredno nakon prvog udara buknuo je u franjevačkom samostanu požar, koji se proširio na veći dio grada. Potresi i tutnjave potrajali su punih osam dana, a požar je harao čak dvadeset dana.

Taj dan je osvanuo vedar i miran, bila je Velika srijeda pa su u kućama tekle uskršnje pripreme, a crkve su se punile vjernicima. Između 8 i 9 sati ujutro začula se tutnjava i vrlo jak udarac. Knez je prisustvovao misi u dvorskoj kapeli, a članovi Velikog vijeća čekali su pred Kneževim dvorom početak sjednice. Za nekoliko sekundi grad raskošnih kamenih kuća i palača, crkvi i samostana je pretvoren u ruševinu. Neposredno nakon prvog udara buknuo je u franjevačkom samostanu požar, koji se proširio na veći dio grada. Potresi i tutnjave potrajali su punih osam dana, a požar je harao čak dvadeset dana.

O ljudskim žrtvama objavljeni su u raznim izvorima vrlo različiti podaci, pa je po jednima stradalo oko 1.200 stanovnika, a po drugima 5.000. Međutim, na osnovi podataka jednog pisma Brnje Giorgija saznajemo da je poginulo 2.000  građana, 63 plemića, 43 svećenika i 120 opatica.

Nestali su cijeli dijelovi Grada. Arheološkim istraživanjima na Pustjerni, obavljenima između 1984. i 1988., pronađene su izvrsno sačuvane strukture srednjovjekovnih građevina koje su postojale do tog kobnog dana. Najveća promjena dogodila se oko isusovačke crkve i kolegija, gdje su neke ulice potpuno nestale, a neke su lokacije iskorištene za nove zgrade. Gundulićeva poljana stvorena je na mjestu koje je prije potresa bilo vrlo gusto naseljeno. Donekle pomaknuta lokacija katedrale također je omogućila nastanak novog trga. U južnom dijelu Grada mogli su se vidjeti neki otvoreni prostori gdje su prije stajali ženski samostani. Općenito, novi Dubrovnik je prozračniji i manje zbijen i čini se da ima oko 150 kuća manje.

Unatoč kaotičnoj situaciji nastaloj zbog potresa, kad je prijetilo opće rasulo, nekoliko dubrovačkih vlastelina uspjelo je sačuvati hladnokrvnost i prisebnost, te opći interes staviti iznad vlastitog i uhvatiti se u koštac s naizgled nesavladivim teškoćama. Predvođeni starim uglednim senatorom Lukom Zamagnom, oni su se sastali i 11. travnja donijeli važnu odluku da se kazne svi koji napuste Republiku, te da svi trebaju ostati na području oko grada radi njegove obrane i obnove. Tada su odredili i desetoricu vlastelina  koji su trebali zamijeniti sva tadašnja vijeća i upravne organe Dubrovačke Republike, koji su prestali djelovati pogibijom kneza i polovice vlastele. Imenovano je i šest kapetana, od kojih je svaki bio zadužen za 50 vojnika.

Usred kontinuiranog nereda na toj šestorici počivale su ključne odgovornosti. Među kapetanima, a i među onima u prijelaznoj vladi kojoj isprva nije službeno pripadao, najmoćnija osoba bio je Marojica Kaboga. Vlastelin Frano Bobali poslije je napisao: ''Gospar Marojica Kaboga je sada generalissimo, i zaboga, radi ko pas! Cijela vlada ovisi o njemu.'' Na skupštini vlastele i građana, održanoj 23. travnja 1667., izabrano je novo upravno tijelo – Vijeće dvanaestorice. To vijeće je imalo tad neograničenu vlast, čak i pravo izricanja smrtne kazne.

Velike zasluge za obnovu Grada imao je i diplomatski predstavnik Republike pri Svetoj Stolici u Rimu i glavni upravitelj vatikanske knjižnice, Stjepan Gradi. Od prvog pisma ohrabrenja i savjeta koje je poslao u Dubrovnik, Gradić je neumorno radio na ponovnoj izgradnji grada. Pomagao je Republici na području financija i tehničke ekspertize, a njegov najveći doprinos ponovnoj izgradnji, vidljiv je u baroknoj katedrali, za koju je pribavio mnogo novca i našao arhitekta, Andreu Buffalinija iz Urbina, čije je nacrte dubrovački Senat prihvatio 1671. godine. Na Gradijevu ulogu podsjeća mramorna ploča koju je zahvalni Senat Republike dao postaviti na fasadu katedrale.

Stjepan Gradić navodno se nikada nije vratio u rodni grad diviti se onome što je postignuto; ali svatko tko promatra grad kakav je danas, mora osjetiti da je zaista ispunjena nada izrečena u Gradijevu prvom pismu poslanom u Dubrovnik poslije katastrofe – da Grad poput ''stare masline'' kojoj su odrezane grane treba pustiti nove izboje i ponovno početi rasti.