Dr. sc. Domagoj Vidović, jezikoslovac i onomastičar, zaposlen u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, boravio je u Boki kotorskoj od 15. 11., do 24. 11. u okviru studijskog boravka i terenskog istraživanja te je tom prigodom održao i dva predavanja o imenima i prezimenima Boke kotorske. Nastavno na te aktivnosti, u tjedniku „Hrvatsko slovo“ izišao je njegov tekst „Od Herceg-Novoga do Bara, Staroga – tragom Hrvata u Crnoj Gori“. Dio teksta vam prenosimo u nastavku.

„Iako nisam bio veliki ljubitelj Karla Maya, gotovo sam se pobojao da ću doživjeti njegovu sudbinu i tek potkraj života spoznati „gdje se rađa nebo i kad se mrači more“, odnosno da će mi krajevi kojima sam posvetio veći broj tekstova ostati blizi, a daleki te da se u njih neću tako lako otputiti. Srećom, već se koncem rujna ove godine ukazala prigoda da Boku kotorsku pohodim barem na tri dana kad su me književnici prokrijumčarili kao pjesnika iako osim nekoliko parodijskih pjesmuljaka nikad nikomu nisam uputio ni verse ni note. Prvi me je susret s Bokom uvjerio kako se još moguće zaljubiti pišući pisma nikad viđenoj osobi, a prvi dugotrajniji susret sa Zaljevom hrvatskih svetaca da se još može doživjeti ljubav na prvi pogled. Treći se moj susret s Bokom kotorskom dogodio u sklopu projekta Istraživanja antroponimije na tlu Hrvatske u XV. stoljeću, koji podupire Hrvatska zaklada za znanosti. Dobio sam, naime, prigodu da se od 15. do 24. studenoga 2018. otputim ne samo u Boku, nego i na današnju krajnju istočnu granicu hrvatskoga narodnoga prostora do Bara, grada u kojemu su i u čijoj su okolici, što se rijetko ističe, Hrvati također izvorno stanovništvo. Kako bi istraživanje bilo što potpunije i kako bi se osigurala istraživačka i ina logistika obratio sam se predsjedniku Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimiru Dekoviću te hrvatskim znanstvenicima koji su arhivski i terenski istraživali navedeno područje.

Na poziv su za pomoć pri istraživanju od predstavnika crnogorskih ustanova odgovorili načelnica Arhivskoga odsjeka u Kotoru Milica Strugar (javivši da se u njezinu odsjeku nalazi samo suvremena građa), načelnica Istorijskoga arhiva u Kotoru Snežana Pejović te uime Pomorskoga muzeja u Kotoru Slavko Dabinović. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore (HNV) bilo je iznimno zainteresirano za istraživanje te su mi uz predsjednika HNV-a Zvonimira Dekovića pri ruci bili Dijana Milošević (za Kotor), Ana Vuksanović (za Tivat) i Vladimir Marvučić (za Bar). Uoči istraživanja obratio sam se i hrvatskim znanstvenicima koji su u posljednje vrijeme istraživali u primorskome dijelu Crne Gore: Marinku Tomasoviću, ravnatelju Gradskoga muzeja u Makarskoj, koji se, proučavajući sakralnu baštinu Boke kotorske, uputio u važna antroponomastička vrela, i Maji Katušić, znanstvenoj suradnici u Hrvatskome institutu za povijest, koja se, baveći se bokeljskom povijesnom demografijom i kulturnom baštinom, uputila u osobnoimenski inventar novovjekovne Boke kotorske (te me je uputila na relevantna vrela i dijelove arhivske građe) te je kao suradnica na projektu Hrvatski istočnojadranski prostor i Mletačka Republika u ranome novom vijeku, pod vodstvom Lovorke Čoralić, istraživala migracije iz Boke kotorske te Spiča i Bara u današnju Republiku Hrvatsku. Na književna vrela (koja su počesto i vrelom osobnoimenskih podataka) uz Dijanu Miloševiću (autoricu digitalne antologije Hrvatsko pjesništvo Boke kotorske) uputili su me i članovi Južnohrvatskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.

Došao sam u krajeve daleke, a blize

Ne mogavši dočekati povratak anđela čuvara iz Bara u Dobrotu, u potrazi za ljepošću odmah prvoga dana pobjegoh prema Mulu (i bijaše mi odmah toplo oko srca jer ugledah djecu poput otočke kako trčkaraju s udicama na kraju) iz kojega se najbolje moglo gizdanje bokeljskoga sutona kad se rumenilo neba prelilo po surim hridima i potražilo svoj odraz u morskoj utisi (Zalazi sunce na gori nedalekoj, krvavo kao u davnoj bitci nekoj.). „Pošao sam po prizore!“, odgovorih na upit anđela čuvara začuđena što se nisam ni smjestio, a već put mrkjente bježim tražeći izvjesnoga Graciju u Mulu. „Došao sam u krajeve daleke, a blize“, pomislih znajući da ću svaki trenutak i radnoga i slobodnoga vremena iskoristiti da upijem što više i kamena i mora kad već nisam poput neimara iz žrecove priče, koji je na kocku i ublaživanje posljedica samoće potrošio više nego što je zapadala gradnja kotorskih zidina. „Nekad se osjećam poput spužve, samo kupim što mi se govori. Drugi put sam poput ispovjednika, a tko će mene izažeti, tko će mene odriješiti?“, rekoh drugomu anđelu čuvaru na pustoj kasnojesenskoj tivatskoj rivi.

Zvonimir Deković (dalje u tekstu Zvonko) kao da je uočio da mi misli lako odlutaju u priče iz davnine, pa mi je već pri rukovanju rekao: „Ne boj se ti ništa, zaposlit ćemo mi tebe i zatrpati literaturom.“ I uistinu me odmah zatrpao preslikama, knjigama i podatcima, ali me i zabavio, s gospođom Senkom gostio, zapričavao i uporno uključivao u bokeljsku svakodnevicu i kulturni život. Prebirući misli u brzome hodu i nastojeći zapamtiti stare bokeljske riječi, gotovo često upadah u batune (male lokve) i pentare (rupe u zemlji) katkad cvokućući po cibrini (hladnoći kad je vedro nebo) ili se gubivši u hapi (sumaglici). Iz tišine me, dok se divih gabriju (zaljevčiću u zaljevinu zaljevu), znadoše prenuti bidzini (psi) i džore (peškaruše). Na kanicama (zavojima na planinskim stazama) motrih kočane (ne Stijepa Mijovića, Kočan se tada piše velikim slovom, nego stabljike raštike) i kolomate (međašne zidove) jer su mi se vavijek (uvijek) škalje (gredice) sviđale.

U radu je spas

Posredništvom Slavka Dabinovića, knjižničara u Pomorskome muzeju u Kotoru,  sastao sam se s Gracijelom Čulić, autoricom vrijednih antroponomastičkih studija, među kojima se ističe Antroponimija Boke kotorske: od prvih pisanih spomenika do kraja XIX. vijeka, nezaobilazno djelo za svakoga tko se želi uputiti u antroponimijski inventar Boke kotorske. Gracijela Čulić velik je dio istraživačkoga opusa posvetila kasnomu srednjovjekovlju, odnosu slavenskih i romanskih (ponajprije osobnih) imena te vjerskim razlikama koje se ogledaju u antroponimiji. Bez njezinih se knjiga i članaka nemoguće uputiti u proučavanje bokeljske antroponimije. Budući da se ponajviše bavila kasnim srednjovjekovljem i XIX. stoljećem te osobnim imenima nahoda, tijekom arhivskoga sam istraživanja, da si upotpunim sliku, posebnu pozornost posvetio razvoju prezimena. Arhivsko sam istraživanje u najvećoj mjeri obavio u Istorijskome arhivu u Kotoru u vrlo ugodnome ozračju zahvaljujući vrlo susretljivoj načelnici Snežanom Pejović. Pritom sam pomno pregledao Fond I. 66: Sudsko-notarski spisi VI. (1436. – 1440.) i VII. (1440. – 1447.) ispisavši petstotinjak antroponima (uglavnom osobnih imena, ali i prezimena i nadimaka) te više desetaka toponima (od kojih su neki antroponimnoga postanja) iznimno važnih u stvaranju temeljitije slike razvoja imenske formule ne samo u Boki kotorskoj, nego i na ukupnome hrvatskom i južnoslavenskome prostoru. Fond ne sadržava samo građu iz današnjih primorskih dijelova Crne Gore, nego i iz širega obalnoga pojasa, ponajprije susjedstva (dosta je građe iz Konavala), ali i iz udaljenijih krajeva (zapisani su, primjerice, antroponimi iz Šibenika i Zadra, ali i Kosova). Uvidom u arhivsku građu i čitanjem antroponimijske literature zaključih kako je istraživanje antroponimije XV. stoljeća znanstveno iznimno relevantno ne samo zbog prodora Osmanlija koji je promijenio vjersku i etničku strukturu istočne jadranske obale, nego je to ujedno razdoblje konačne slavenske (hrvatske) prevlasti i u dalmatinskim gradovima (u samome su gradu hrvatska imena zabilježena barem od X. stoljeća). Boka kotorska je, pak, posebna po iznadprosječnome udjelu osobnih imena romanskoga postanja ne samo u kasnome srednjovjekovlju, nego i u kasnijim razdobljima. Izborom se čak i stranih imena (izdvojit ću osobna imena Hermengild i Salabergia) naglašavala vjerska i etnička različitost katoličkoga primorja i pravoslavnoga zaleđa te se navedeni obrazac održao do najnovijih vremena čak i kod manjega dijela bokeljskih Hrvata nesklona isticanju narodnoga imena. Izdvojit ću tek nekoliko važnih činjenica. Zabilježena su bokeljska srednjovjekovna osobna imena u Kotoru uglavnom kršćanska, a ako i nisu kršćanska, uglavnom su romanskoga postanja te je njihov inventar poprilično sličan osobnoimenskom inventaru ostalih dalmatinskih gradova od Krka i Raba do Bara i Ulcinja te uključuje osobna imena mjesnih svetaca (npr. Tripun) i kršćanska imena koja su potvrđena isključivo na krajnjemu hrvatskom jugu (npr. David, Mojsija te u manjoj mjeri Juda), svetaca koji su se štovali diljem Dalmacije (Blaž/Vlaho, Donat, Dujam, Base < Bazilije, Marin/Maro/Maroje, Martin, Pelegrin, Sergije/Srđ, Todor), ali i neka pokrajinska (likovi Mikula svojstveni čakavskim krajevima te ženska imena na -e Ane, Mare i sl.), neka posve rijetka (npr. Jurađ, hibridni lik nastao križanjem osobnih imena Juraj i Đurađ potvrđen još samo u Janjini na Pelješcu i Šipanu te, što je posebno zanimljivo, u Onogoštu, današnjemu Nikšiću). Kad je riječ o narodnim imenima, valja napomenuti da sam tijekom ovoga istraživanja upravo u Boki naišao na potvrdu osobnoga imena Hrvoje u XV. stoljeću (dosad sam znao da je nekoliko Kotorana na Kosovu nosilo ime Hrvatin), a narodno je ime Hrvatin u istome razdoblju potvrđeno i u Budvi. Zanimljiv je i lik Zvonus zapisan u Grblju koji bi mogao (treba biti oprezan jer bi mogla biti riječ i o liku osobnoga imena Zvane 'Ivan') upućivati na pokraćeni lik narodnoga imena Zvonimir, koje je dosad u srednjovjekovlju potvrđeno samo kao osobno ime kralja i jednoga notara u Krku koji je živio u XIV. stoljeću. Na uščuvanu skupinu čr-, svojstveniju čakavskome području, upućuje narodno ime Črneha. Zbog novijih pokušaja da se današnji bokeljski Hrvati proglase Romanima (pa se onda neopravdano nazivaju Talijanima) treba napomenuti kako su u XV. stoljeću, među ostalim, zapisana prezimena Andrić, Bečić, Božinović, Brajković, Dabinović, Deko(je)vić, Marić, Maro(je)vić, Matijević, Matković, Milošević, Nikolić, Radošević, Stijepčević i Vukotić, koja i danas nose ili su donedavna nosili bokeljski Hrvati, a hrvatski likovi tih prezimena potvrđuju autohtonost hrvatskoga stanovništva. Uostalom, bokeljska su hrvatska prezimena najstarija u Crnoj Gori, među najstarijima su u slavenskome svijetu, pa čak i u Europi. Većina je crnogorskih prezimena, pak, nastala u XIX. stoljeću uz iznimku ponovno bokeljskih (češće se u Boki srpska i crnogorska pojavljuju tek koncem XVII. stoljeća nakon što su Mlečani oslobodili sjeverozapadni dio zaljeva od Osmanlija i naselili oko 6000 pravoslavaca uglavnom na područje od Herceg-Novoga do Risna nepovratno izmijenivši narodnosni i vjerski sastav; u Budvi se pravoslavna prezimena navode u XVI. stoljeću, ali je grad bio uglavnom katolički i veći dio XIX. stoljeća) te koja su bila popisivana za potrebe mletačke uprave, no i ona su, zbog katoličke isključivosti kotorske komune (u Kotor su za mletačke vladavine Crnogorci smjeli ući tek nakon što bi odložili oružje i nisu smjeli prenoćiti u njemu), znatno mlađa od katoličkih i hrvatskih. Uostalom najstariji su srpski antroponimijski spomenici poput Dečanskih hrisovulja, nastalih u XIV. stoljeću kad je u Boki poprezimenjavanje već dobrano uznapredovalo, sadržavali isključivo osobna imena. Da je narodno ime Nemanja veoma rano potvrđeno na hrvatskome ozemlju (još od konca XII. stoljeća od Krka do Zadra) te da je nedvojbeno bilo i katoličko, pokazuje prezime katoličkoga svećenika iz Kotora don Martina Nemanje 1430. Ljubu Krmeka će zacijelo razveseliti podatak da je u XV. stoljeću u Boki kotorskoj potvrđeno prezime Krmek(ović), a mene osobno da je potvrđeno i prezime Metković, štoviše u Dobroti je zabilježen i toponim Metkovine. Žao mi je samo da Vedranu Damiću nisam dospio reći kako sam u Kotoru pronašao i prezime Bogunović (stariji je to lik prezimena Damić) te sam tako preko Krmeka i Damića potvrdio migracijski smjer koji je iz Boke kotorske preko Popova vodio do Zažablja i Neretvanske krajine“.

Nastavlja se...

Domagoj Vidović