Upozoren od kolega iz Crne Gore, poslušao sam kratak osvrt RTHN o promociji 40. broja Zbornika Boka, objavljen na web stranici „You tube“ dana 28. srpnja 2021.
Čestitam Vam na jubilarnom broju Boke koji nas već četiri desetljeća, svake godine obraduje novim, zanimljivim i kvalitetnim, temama. Također čestitam na stručnom i konstruktivnom izlaganju tijekom promocije, kako Vama gospođo Mitrović tako i gospođi dr. Zorici Čubrović. Čast mi je i zadovoljstvo da sam člankom "Prilog opusu B. Ivankovića – slike na novskom području“ mogao doprinijeti promoviranom novog broju uglednog Zbornika Boka.
Na spomenutoj promociji, gdje je dr. Čubrović govorila u prilog nekoliko radova, dr. Ilija Lalošević je iznio niz primjedbi upravo na moj rad. Budući je članak prethodno, kako to biva kod ozbiljnih publikacija, prihvaćen od Uredništva i redakcije Boke te je, kako me je Uredništvo obavijestilo, od strane recenzenata ocijenjen kao originalni „naučni“ rad. U tom postupku bilo je nekoliko sugestija za minimalne izmjene koje sam kao autor sa zahvalnošću prihvatio i proveo. Nakon tako temeljitog postupka prihvaćanja članka od strane uglednog Zbornika Boka, sasvim je neprimjereno i nekorektno da na samoj promociji dr. Lalošević iznosi niz neopravdanih ili nevažnih primjedbi kao i netočnih činjenica, počev od naslova članka pa dalje, ostavljajući dojam upitnosti rečenog članka i mene kao autora.
Sve podatke kojima je želio zadiviti publiku dr. Lalošević je preuzeo upravo iz mog članka, ali to ne navodi gledateljstvu ostavljajući dojam nadstručnjaka. Dakle, sve je u članku napisano i analizirano… i doprinosi prethodnih istraživača, počev od J. Luetića i I. Zlokovića, koji je prvi iznio podatke o upisu smrti B. Ivankovića u maticama umrlih Srpske pravoslavne opštine u Trstu (koje od tada, a prošlo je oko 70 godina, novim istraživačima nisu pokazani ?). Svojim nastupom dr. Lalošević je mogao ostaviti dojam autoriteta samo pred publikom koja ne poznaje temu. Svoj autoritet, pak, pokriva titulom, a ne znanjem o temi, ne iznoseći nikakav pouzdan izvor koji bi bio temelj njegove neosnovane kritike. Takvim je postupkom, koji zasigurno nema časnu osnovu, doveo publiku u zabludu koja je zapamtila samo to da postoji neki Brguljan koji ne piše (Laloševićevu) istinu!?
No, osvrnimo se na kritiku dr. Laloševića. Prva je o tobože neadekvatnom naslovu, odnosno smatra da bi u naslovu, a i članku trebalo stajati Vasilije ili Vaso , a ne B. Ivanković te da bi drugi dio naslova trebao glasiti „slike na području Boke kotorske“ jer kaže „pola ih je van Opštine Herceg-Novi“. Citiram i nastavak Laloševićeve kritike: „autor bez potrebe unosi neke dileme koje su davno riješene u nauci. Dakle radi se o Vasiliju zvanom Vaso Ivanković čiji otac, iako autor to također dovodi u pitanje pa kaže pretpostavlja se da mu je otac bio pomorski kapetan Jovan Ivanković iz Herceg-Novog nastanjen u Carigradu. Dakle ne pretpostavlja se jer u matici Srpske pravoslavne opštine u Trstu sasvim jasno i lijepo piše: Vasilije Ivanković rođen u Carigradu od oca Jovana za kojeg se zna da je iz Herceg-Novog. Dakle nema nikakve sumnje. Majka je bila iz Carigrada. Sahranjen je u i to je bilo uvedeno uredno u maticama pomenute Srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu. Zna se da je bio pravoslavac, dakle Srbin jer je ta kolonija Srba u Trstu bila veoma jaka….“ potom u nastavku spominje prisutnost Kvekića, Gopčevića itd. u Trstu ne informirajući publiku da prepričava dio mog članka.
Dr. Lalošević uglavnom iznosi neistine ili stvari koje su u znanosti ne prihvatljive. Tako, nije istina da je pola slika obrađenih u članku van novske općine – samo su dvije (od 7) i to u graničnom području novske općine, u Lepetanima, ali u kući vlasnika koji od davnina žive u Novom, pa tako i dvije spomenute slike, koje nisu živa bića s osobnim prebivalištem, pripadaju kulturnoj baštini novske općine (u kojoj prebiva vlasnik).
Primjedba da je ime slikara navedeno netočno kao B. Ivanković je rezultat Laloševićevog nepoznavanja teme. Na nekoliko jedino poznatih dokumenata (Arhivi u Kotoru i Dubrovniku) u potpisu je Ivanković upisao svoje ime samo inicijalom B., stoga je jasno da se osobno potpisivao imenom Basilio ili Basi (Bazilije, Bazi), a ne Vasilije ili Vaso, pri čemu ne tvrdim da možda tako nije imenovan u usmenoj komunikaciji. Ništa od onog što je promotor iznio kao činjenice (ime i podrijetlo roditelja, podaci o smrti,…) nije do sada potvrđeno pouzdanim dokumentom ili sigurnom poveznicom (ali će uskoro biti). Kada dr. Lalošević kaže da „autor (odnosi se na mene) bez potrebe unosi neke dileme koje su davno riješene u nauci“ potvrđuje koliko malo zna o Ivankoviću i koliko se udaljio od propisanih znanstvenih metoda. Jasno je, da on crpi podatke koje je ugledni Bokelj Ignjatije Zloković objavio prije skoro sedam desetljeća, koje sam i naveo u članku, ali izgleda promotoru nije jasno da ti podaci nikada nisu potkrijepljeni dokumentima i da stoga, poštujući znanstveni postupak, moramo ih, do utvrđivanja dokaza, prezentirati s određenom rezervom iliti znanstvenom sumnjom.
Citiram dio izlaganja dr. Ilije Laloševića: „…dakle ne pretpostavlja se jer u matici Srpske pravoslavne opštine u Trstu sasvim jasno i lijepo piše: Vasilije Ivanković rođen u Carigradu od oca Jovana za kojeg se zna da je iz Herceg-Novog. Dakle nema nikakve sumnje. Majka je bila iz Carigrada. Sahranjen je u i to je bilo uvedeno uredno u maticama pomenute Srpske pravoslavne crkvene opštine u Trstu. Zna se da je bio pravoslavac, daklen Srbin jer je ta kolonija Srba u Trstu bila veoma jaka….“ Kako sam već napomenuo, ima itekakve sumnje: nitko do sada nije objavio kopiju upisa Ivankovićeve smrti, a u posljednjih sedam desetljeća samo se prenose rečeni podaci preuzimanjem sve iz istog nepotkrijepljenog izvora (članka). To što dr. Lalošević ocjenjuje kao „naučnim dokazom“, nije ni najmanje znanstveno dokazano jer znanstvenik mora utvrditi neupitne činjenice, dokumentirane izvornom ili objavljenom građom. Sve dok se tako ne utvrde činjenice, itekako moraju postojati sumnje.
Ivankovićem se bavim već preko deset godina, prvenstveno zbog značaja njegovog slikarskog opusa, i na tragu sam konačnog rješenja njegova identiteta i podrijetla (što ću uskoro i znanstveno objaviti). Da li će na kraju biti pravoslavac ili katolik, Crnogorac, Srbin ili Hrvat, potpuno je irelevantno, bitno je jedino utvrditi istinu, bilo da će ona potvrditi pojedina saznanja prethodnih istraživača ili donijeti sasvim nove činjenice. Stoga, u vezi isticanja nacionalnosti slikara Ivankovića kao Srbina, ukoliko je to bio neka ne sumnja dr. Lalošević da to neću navesti. Ipak sam ja baštinik stare bokeljske kulture i tradicije poštivanja različitih narodnosti i vjeroispovijedi te vrednovanja čovjeka isključivo po vrlinama. Sretan sam da s tim nemam problema jer baveći se pomorskim, likovnim, književnim i inim temama (većinom starijom kulturnom baštinom bokeljskih Hrvata), nemam potrebe ni želje politizirati niti obmanjivati javnost nego doprinositi kulturi i Crne Gore i Hrvatske u okviru istraživane i obrađivane teme. Politiziranje prepuštam onima koje to veseli ili nemaju pametnijeg posla.
Da su primjedbe dr. Laloševića opravdane (a nisu) optužbe za prihvaćanje „grešnog“ članka išle bi na račun uredništva i redakcije Zbornika Boka kao i na račun recenzenata. Stoga je „promotor“ mog rada (da podsjetimo, dr. Lalošević se ne bavi maritimnim slikarstvom ni Ivankovićem, no on je ugledan stručnjak za područje arhitekture i dao je poseban doprinos poznavanju mletačkih utvrda na području Boke Kotorske), budući je i sam član redakcije 40. broja Zbornika, svojim je izlaganjem, koje u najmanju ruku nije dobronamjerno, a obiluje netočnostima, rječnikom nogometa, zabio sebi autogol. Jer, ako je tijekom prihvaćanja članka unutar Redakcije možda i imao izdvojeno mišljenje, pravila djelovanja mu nalažu da istupa s konačnim stavom tijela u kojem djeluje. Da li je možda prije izbora u Crnoj Gori imao jedno, a nakon izbora drugo mišljenje, to ne možemo dokučiti. No, najveći problem Laloševićeva istupa je što njegovi navodi nisu relevantni, pa ni točni, za što nalazim dva razloga. Prvi je nekompetentnost dr. Laloševića za temu o kojoj je (negativno) govorio. Drugi razlog će cijenjeni čitaoci, uz moji upite, sami naslutiti: Zašto dr. Lalošević uopće kritizira na promociji (što se inače nikada ne radi) članak s temom koja izlazi iz njegove struke i o kojoj jako malo zna? Zašto se tijekom izlaganja okreće kamermanu i podsjeća ga na snimljeni telefonski razgovor o prigovorima na članak? Zašto dodaje: „Žao mi je da autor nije tu da i on čuje“?… Zar ne djeluje sve kao pripremljen scenarij? Pitanje je tko zapravo stoji iza nastojanja da se dezavuira moj rad i s kojim namjerama?
U vezi licemjernog „žaljenja“ što kao autor nisam prisutan na promociji, samo napominjem da mi nije bila upućena pozivnica, ali ni informacija o događaju. A da sam i bio prisutan, nisam imao što pametno čuti o svom članku jer sve izrečeno je irelevantno. K tome je javno kritiziranje prihvaćenog rada neprisutne osobe podli čin. Šteta da se dr. Lalošević bavi tuđim, a ne svojim doprinosima crnogorskoj znanosti – da je prezentirao svoje djelo njegov bi nastup, u dragom mi gradu Herceg-Novom, poprimio smisao i daleko jače odjeknuo.
S osobitim poštovanjem i željom da ugledni Zbornik Boka nastavi rad nesmanjenom kvalitetom i da bude ugodno mjesto susreta zanimljivih tema raznih autora,
Željko Brguljan
(u Zagrebu, 26. kolovoza 2021.)