Nedavno sam u radu dragih i stručnih kolega, vrhunskih toponomastičara i romanista Vladimira Skračića i Nikole Vuletića pročitao kako dijalektologiji nedostaju sveobuhvatne leksikološke studije unatoč tome što se glasovne i oblikoslovne sustavne podudarnosti i odstupanja uglavnom utvrđuju upravo na rječničkome blagu. Ipak, kolege domeću kako se navedena praznina donekle popunjava sve većim brojem manjih ili većih rječnika različite veličine i kakvoće. Kad je riječ o istočnojadranskome prostoru, mogli bismo ustvrditi da se broj dijalektnih rječnika nakon 2000. strahovito povećao čemu je, barem kad je o Hrvatskoj riječ, pridonijela zaštita mjesnih govora kao nematerijalne kulturne baštine. Manji se i veći rječnici osim ukoričeno objavljuju i na mrežnim stranicama i u novinama, a njihovi autori često ostavljaju mogućnost da i drugi izvorni govornici u njih upišu riječi kojih se autori nisu mogli prisjetiti. Barsko je područje uistinu meka za istraživače, a velika je sreća da je izazvalo znatnu pozornost velikih znalaca. Za barsku se jezičnu pretpovijest, nazovimo tako razdoblje prije doseobe Slavena, zanimao ugledni filolog, ponajprije romanist, Žarko Muljačić nastojeći rekonstruirati rasprostiranje autohtonih dijalekata dalmatskoga jezika, jednoga od jezika izravno poteklih iz latinskoga, svojevrsnoga starijeg brata talijanskog jezika. Dalmatski je jezik, osim pretpovijesti, obilježio i jedan dio barske povijesti, njime su negdje do konca srednjovjekovlja govorili pojedini barski vlastelini. Za Barane je velika sreća da je jedan od najvrsnijih poznavatelja barskoga idioma toga jezika njihov sugrađanin Savo Marković te da zahvaljujući njemu i starijim istraživačima (a ne treba zaboraviti da se toponimijom i leksikom Bara, Crmnice i Spiča poprilično bavio i Petar Skok) znamo otkud potječu toponimi kao što su Spič, Sutorman, Vrsuta, Tomba, Gorak itd. Luka Vujović u svojoj je opširnoj studiji Mrkovićki dijalekt (1969.) postavio najviše znanstvene kriterije terenskoga istraživanja i temeljitosti tradicionalnoga dijalektološkog opisa. Unutar te opsežne studije dio je prostora posvećen posebnostima zubačkoga govora, a Vujovićev je ogledni primjer govora upravo iz Zubaca u svojoj monografiji Srpski dijalekti (u koju su uključeni i svi crnogorski govori) prenio Miloš Okuka objavivši naglašeni tekst Vuk koji je izgovorila Petrovica Vreteničić (rođena 1897.). Zupce kao važan dijalektološki punkt u svojim studijama o crnogorskome jeziku i njegovim dijalektima ističe i Adnan Čirgić. Na važnost šestanskih govora u određivanju povijesne i suvremene granice između slavenskih i albanskih govora upućivao je, pak, Mitar Pešikan. U novije se vrijeme različitim jezičnim podatcima na barskome području bave Borislav Stojović (toponimima) i Vladimir Lukšić (sastavljač manjega rječnika naselja Brca u Spiču) te Ilija Vukotić, autor rječnika koji je pred vama. Iliju Vukotića upoznao sam koncem 2018., negdje na koncu dvanaestogodišnjega istraživanja u istočnoj Hercegovini, kad mi se područje zanimanja polako počelo širiti na istok i kad je bilo nužno pronaći nove dijalektološke punktove i odabrati nove ciljeve. Dok ispitanike obično treba opustiti kako bi se dobio neki važan jezični podatak, Ilija ih je otpočetka sam davao i nudio te je na neki način predodredio moja istraživačka usmjerenja. Tako sam se čitajući katkadnik Zupci Times polako upoznavao sa zubačkim govorom i dobro zabavljao, a primajući stalno Ilijine upite o etimologiji pojedinih lokalizama i regionalizama te toponima i antroponima, i u meni se polako budila znatiželja i istraživački žar. Da se temeljitim i vrsnim istraživanjima uvijek ima što dodati, pokazalo se već tijekom istraživanja u Zupcima kad sam zahvaljujući Iliji otkrio kako su u zubačkome govoru sačuvani odrazi praslavenskoga glagola věstь 'znati' (usp. rus. vest' i slov. vedeti), koji je u štokavskim govorima zabilježen u tekstovima hrvatskih pjesnika iz Dubrovnika koncem XV. stoljeća. Za potvrdu sam se svojega mišljenja obratio kolegi Mati Kapoviću iz Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji je bio vidno iznenađen dometnuvši kako za taj glagol nikad nije čuo u suvremenim štokavskim govorima, pogotovo ne u temeljnome značenju, a da se i u čakavskome i kajkavskome narječju očuvao uglavnom u izvedenim značenjima (npr. povedati 'pripovijedati'). Ujedno sam zahvaljujući rukopisu knjige koja je pred vama došao do spoznaje da je u zubačkome govoru uščuvana zasad jedina poznata slavenska istovrijednica za romanizam pršut – bedrica. Neke, pak, konstrukcije kao što su ako budem odit i ćaše to učinjet, ovjerene i potvrđene u Zupcima, povezuju gotovo sve arhaične primorske govore od zapadne Istre do Bara. Ilija Vukotić kao da je negdje čuo poziv dvojice jezikoslovaca s početka ove priče te je odvažno zakoračio točno na mjesto na kojemu je Luka Vujović stao, u neistraženo područje leksičkoga blaga govora koji se spletom povijesnih okolnosti našao na slavensko- romansko-albanskoj tromeđi, u kojemu se istodobno ogleda velika jezična starina (ponajprije slavenska i romanska), u kojemu su razvidne promjene prouzročene osvajačkim pohodima koji su nakon 1571. Bar i njegovu okolicu skrenuli sa staze Slave na stazu Križa (otud turcizmi i albanizmi), ali i naknadni utjecaji velikih i tehnološki naprednijih naroda. Sve se to odrazilo u mjesnome govoru u kojemu se razaznaju različiti jezični slojevi, primjerice dalmatski (bistjernja, peča), zapadnoštokavski (kruv i juva), mletački (balota, baul, bira), crkvenoslavenski (lužica), turski (anuma, bilbil, zulufi), albanski (milet, nuno), njemački (bajlag, befel) itd. Osim rječnika Zubački zbor donosi i mjesne uzrečice, biljne i životinjske nazive, antroponime (u kojima je najočitija pojava gubljenja cijelih slogova u zubačkome govoru, ali i zadržan stari način imenovanja u kojemu se iznose osobna imena predaka, primjerice Marko Ilija Marka Ilije Iva Đurova Ivov, koji je nadomještao manjak pisanih vrela u stara vremena), više od 400 toponima, tekstove na mjesnome govoru, običajne, vjerske, povijesne i etnografske podatke te bi se morao pronaći na policama stručnjaka iz različitih znanstvenih područja (evo ja već znam da ću se morati pozabaviti i zubačkom toponimijom).
Svojim sadržajem i opsegom ova knjiga ponajvećma podsjeća na publikaciju Melite Bego- Urban Da se ne zaboravi: riječi, pojmovi i uzrečice (2003.) u kojoj je na 162 stranice iznesena ponajprije rječnička građa Župe dubrovačke. Ipak, treba naglasiti da je Ilija imao znatno teži zadatak zbog manjka pisanih vrela ne samo iz daleke prošlosti, nego i iz suvremenoga razdoblja, zbog znatno manjega broja kvalificiranih ispitanika te znatno slabije razvijene dijalektne leksikografije u Crnoj Gori od one u Hrvatskoj. O relevantnosti podataka koje je prikupio dostatno govori već iskazani interes dijalektologa (posebice štokavologa) za iznimno zanimljivu arhaičnu leksičku građu koju je prikupio.
Na koncu Iliji Vukotiću možemo poželjeti da se ne zaustavi na dosad prikupljenoj građi, nego da poput Melite Bego-Urban nastavi marljivo prikupljati blago jezika slovinskoga (čija je knjiga Škrinja uspomena: dubrovački jezični pabirci, svojevrstan nastavak gore spomenute knjige Da se ne zaboravi, narasla na čak 427 stranica). U tome mu, dragi čitatelji, moramo pomoći svi: vi, dragi Zupci, tako što ćete se prisjetiti riječi koje dosad nisu zapisane i tako svojemu sumještaninu dopuniti Zubački zbor, a mi jezikoslovci time što ćemo autoru pripomoći da se svi primjeri naglase te dodatno dijalektološki i leksikografski obrade. Do drugoga izdanja ostaje nam uživati u ovoj poslastici za jezikoslovne sladokusce koju je pred nas iznio Ilija Vukotić iz baula izvukavši antike riječi nakon kojih se i iz usta najvećih poznavatelja naših govora može izustiti samo: Aškosum!
dr. sc. Domagoj Vidović
voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu