U cijelosti vam prenosimo razgovor Domagoja Vidovića s Ilijom Vukotićem iz Bara, koji je izašao u Hrvatskom slovu. 

Razgovaramo s Ilijom Vukotićem iz Bara, po školovanju magistrom kineziologije, a po životu fotomodelom, manekenom, glumcem, ali i novinarom, izdavačem, planinarom, svestranim kulturnim trudbenikom, pobornikom zdravoga načina života...

1.Gospodine Vukotiću, ne znam ni jesam li nabrojio barem u grubim crtama sve čime se bavite, pa je možda najbolje da me prvo nadopunite, a onda i meni i čitateljima Hrvatskoga slova objasnite kako je moguće da jedan životni vijek bude tako raznolik?

Sve su to bile životne faze kroz koje čovjek prođe, u njima se nadopuni i uspije ili ne uspije. Jedan je profesor rekao: ,,Živjeti znači funkcionirati!“ Sve čime sam se bavio bilo je nekom vrstom ispita upornosti i ustrajnosti da se projekt dovede do kraja. Prekretnica je u mojemu životu bio tekvando, korejska tradicionalna vještina, koja se sastojala se od tekvondoa, joge, akupresure i meditacije. Jedan od triju začetnika tekvandoa bio je direktor škole u Chicagu Ju S. Kim. Imao je razinu devetoga dana, bio je vrlo inteligentan i strpljiv pedagog, točno je znao procijeniti svakoga od svojih učenika i svaki trening učiniti nenapornim. S lakoćom je dolazio do rezultata, precizno, bez suvišnih riječi. Kod njega sam završio za instruktora i nastavio raditi u toj školi. Iz Europe sam otišao kasnih 60-ih godina, uslijedilo je navikavanje na novu sredinu, svladavanje jezika… Početak je u Sjedinjenim Američkim Državama bio težak, ali zahvaljujući roditeljima, koji su bili temelj mojega života, i uz pomoć Kima, koji je unio dodatnu dimenziju, lakše sam nadišao sve poteškoće koje su za šesnaestogodišnjaka velika prepreka. U Chicagu su se tada (1968.) održavale masovne demonstracije protiv rata u Vijetnamu. Bio sam mobiliziran u američku vojsku, ali sam imao sreću izbjeći Vijetnam. Čim sam počeo vježbati, sve su negativnosti prošle, upisao sam fakultet i uklopio se u novu sredinu.

2.Koliko mi je poznato vi ste živjeli na više adresa, od Zubaca i Zagreba, preko Sjedinjenih Američkih Država do povratka u Zupce i Bar. Budući da danas živite u rodnome kraju, krenimo od Zagreba. Kakve uspomene iz njega nosite?

Rođen sam u Zagrebu, a kršten u Maksimiru u crkvi svetoga Jeronima. Rano smo djetinjstvo sestra i ja proveli u Zagrebu, a nakon nekoliko godina otac se vraća u rodni kraj i mi se obiteljski selimo u Bar. Zagreb mi je najmiliji grad jer su mi se najljepše stvari dogodile upravo u njemu. Živjeli smo u zgradi Higijenskoga zavoda jer je otac ondje radio. Svaki put kad sam u Zagrebu, obiđem taj predio i slike me vrate u rano djetinjstvo. Sjećam se posjeta placu koje su bile skoro svakodnevne, gledanja filmova s očevih ramena na trgu Bana Jelačića i vožnje u prvome zavodskom Land Roveru, ali, nažalost, sjećam se i velike tramvajske nesreće kad je moj otac, kao i mnogi iz susjedstva, otrčao da pomogne.

3.S koliko ste godina otišli u Sjedinjene Američke Države i kako ste se ondje snašli?

U Sjedinjene Američke Države s mamom sam i sestrom otputovao 1968. kad sam imao 16 godina. Tata je ondje bio već nekoliko godina kod svojega brata, tako da smo imali egzistencijalnu sigurnost na početku novoga života.

4.Diplomirali ste na Sveučilištu Illinois? Kako je izgledao Vaš studij?

Studij mi je na Sveučilištu Illinois bio pravo zadovoljstvo jer je učiti od najboljih profesora bilo povlasticom, a i dopunjavalo je moje veliko zanimanje za borilačke vještine, jogu i meditaciju. U izvannastavnim aktivnostima vodio sam sveučilišni klub borilačkih vještina, što mi je osim kao budućemu pedagogu pomagalo i financijski. U velikome sveučilišnom kompleksu, gdje se od Kineziološkoga fakulteta do Fakulteta za psihologiju moralo koristiti javnim prijevozom, bio sam usamljeni biciklist dok je većina studenata dolazila kolima.

5. Osim po studiju, u Sjedinjenim Američkim Državama počela je i Vaša manekenska karijera, koja se nastavila i u Jadran filmu za koji ste snimili poznatu reklamu za Schweppes. Možete li nam reći nešto više o tome?

Manekenstvom i modelstvom počeo sam se baviti još za vrijeme studija. Sve je počelo slučajno kad me je na jezeru Michigan studentica fotografije uzela za model diplomskoga rada. Ubrzo sam dobio pozive od različitih modnih agencija i uslijedili su angažmani… Snimao sam reklame za poznate modne kuće (kao što su Marzzoto, Evans furs), radio za časopis Faces, završio na naslovnici  časopisu Student Lawyer magazine itd.

U Europi sam također, nakon završenoga studija, nastavio neko vrijeme raditi u svijetu mode, a glavne sam poslove imao u Zagrebu, mojemu rodnom gradu. Josip Ćetković, poznati fotograf, zemljak i moj rođak uveo me je tada u zagrebačke modne krugove, pa sam ubrzo snimao za različite agencije. Najpoznatije su tri reklame iz toga razdoblja snimljene za Schweppes u Dubrovniku i Zagrebu, a njihove su se premijere održavale u Jadran filmu s predstavnicima iz Londona. Snimao sam i s Jozom Ćetkovićem i Ivanom Balićem Cobrom, poznatim europskim fotografima.

5.Je li život u Americi donio ljubav prema Sergiu Leoneu i špageti-vesternima koju ste prenijeli i na filmsko platno u okviru producentske kuće Zupci production? Kako je izgledalo snimanje prvoga i posljednjega barskoga špageti-vesterna Za šaku priganica i kakav je bio odjek?

Film Za šaku priganica imao je velik odjek u Crnoj Gori, a prikazivan je i šire, kao alternativna parodija. Uz njega se tad izrodio i filmski festival Zlatni tovar koji, nažalost, nije zaživio. Samo snimanje filma bilo je zabavno i nenaporno. Snimali smo u Zupcima s mjesnim stanovništvom, kostimi su bili originalni, dopremljeni iz Sjedinjenih Američkih Država, a oružja smo imali i na pretek. Cilj mi je bio kamerom zabilježiti zubačke predjele i njegove ,,oriđinale”. Naravno da je Sergio Leone utjecao na mene, ali i mnogi  vesterni iz 50-ih godina.

6.Čujemo da spremate još jedan film te da ste ovaj put redatelj i producent. Možete li nam ekskluzivno za Hrvatsko slovo  prišapnuti što se iza Rumije valja i koji moćni financijaš stoji iza filma?

Riječ je o glasovitome dvoboju Hasan-age i mletačkoga časnika koji se zbio negdje između 1717. i 1719. u vrijeme neuspjeloga pokušaja oslobađanja Bara od Otomanskoga Carstva. On je izišao na megdan mletačkomu časniku, koji je izazvao barskoga zapovjednika. Budući da zapovjednik nije imao hrabrosti za dvoboj, uredio je da se umjesto njega bori Hasan, a za nagradu mu dao naslov age. Gledateljima će biti zanimljivo kako je skončao život takav junak. Fasciniran sam likom Hasan-age, njegovim junaštvom, korpulencijom, poštenjem, a nadasve infantilnom dobrotom. To me je potaknulo na istraživanje i ovu priču koja će, nadam se, dobiti i filmski epilog, a sve ovisi o financijskoj potpori.

7.Jako ste uključeni u kulturni život Zubaca i Bara, sudjelovali ste, primjerice, u organizaciji božićnih koncerata i obilježavanju važnih obljetnica poput stote godišnjice smrti barskoga nadbiskupa Milinovića. Kako, primjerice, znanstvenici, ali i obični ljudi iz Hrvatske doživljavaju Bar i njegovu okolicu?

Možda će zazvučati pomalo neskromno, ali doista se čini nevjerojatnim da je jedna razmjerno malobrojna skupina ljudi čiji sam dio, međusobno povezana obiteljskim, rođačkim, prijateljskim, vjerskim, etničkim te općenito tradicionalnim vezama, učinila u prošla dva desetljeća djelujući u domaćim zavičajnim, vjerskim i nacionalnim udrugama (Hrvatsko građansko društvo – podružnica Bar, Hrvatsko katoličko „Sveti Jeronim“ iz Bara, Udruga „Šestani“ – Bar), među kojima je i Zupci productiona iz Bara, na čijemu sam čelu. Sve to želim istaknuti osobito u ozračju činjenice da su svi ti ljudi tijekom navedenoga razdoblja imali sasvim simboličnu ili gotovo nikakvu institucijsku potporu državnih, mjesnih i vjerskih vlasti.  Od iznimno velikog broja kulturnih manifestacija, projekata i programa koje je ostvarilo nekoliko desetaka ljudi okupljenih u nekoliko udruga spomenut ću ponajprije tradicionalni Božićni koncert koji će koncem ove godine obilježiti svoju dvadesetu obljetnicu. U prošlih 19 godina uspjeli smo uz pomoć naših prijatelja i dobrotvora u Bar dovesti izvrsne zborove, klape, orkestre, instrumentaliste i pjevače iz Hrvatske i Crne Gore. Uistinu je bilo nekoliko nezaboravnih koncerata. Osim neprekinutog niza božićnih koncerata organizirali smo i nekoliko uskrsnih te po jedan korizmeni i adventski koncert. Osim glazbe bavili smo se i gotovo svim drugim vrstama umjetnosti, ali i znanosti, vjere i dobrotvornog rada. Uz pomoć Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita uspješno smo u Baru i Splitu organizirali znanstveni skup prigodom stote obljetnice smrti barskoga nadbiskupa mons. Šimuna Milinovića, rodom iz Lovreća kod Imotskog. Također je, zahvaljujući barskomu ogranku Hrvatskog građanskog društva, tiskana sjajna knjiga ugledne hrvatske povjesničarke dr. sc. Lovorke Čoralić Barani u Mlecima – povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice. U prekrasnome prostoru crkve svete Venerande u Starome Baru priredili smo izložbu znamenitog hrvatskoga majstora umjetničke fotografije Joza Ćetkovića, rodom iz Bara, koju nam je omogućio njegov sin Saša Ćetković, također cijenjeni hrvatski umjetnik. Spomenutu je izložbu tom prigodom otvorio neponovljivi don Branko Sbutega.

I u filmskoj umjetnosti i na televiziji bili smo itekako uspješni. Naime, udruga Zupci Production zauzetošću je moje malenkosti i skupine entuzijasta uspjela snimiti već spomenuti alternativni igrani film Za šaku priganica kao svojevrsnu parodiju špageti-vesterna, koji je i sam parodija s velikim odjekom na crnogorskoj kulturnoj sceni i šire. Tu je i nedovršeni film Putovima svetoga Vladimira koji se snimao u Crnoj Gori, Albaniji i Makedoniji, a koji govori o našemu iznimnom svetcu iz razdoblja nepodijeljenoga kršćanstva kojega se štuje od Hrvatske i Slovenije do Bugarske i Grčke. Pripomogli smo i u nastanku nekoliko izvrsnih emisija HRT-a u realizaciji novinara Bože Vodopije iz Dubrovnika, negdašnjega generalnoga konzula Republike Hrvatske  u Kotoru te producenta HRT-a Josipa Barlovića, rodom Baranina (Barska nadbiskupija – ostatci ostataka, Život prof. Iva Vickovića, Tragom Arbanasa).

Priredili smo brojna hodočašća katoličkih vjernika, kako u susjednu Kotorsku biskupiju prigodom blagdana svetoga Tripuna i Leopolda Mandića, blažene Ozane Kotorske, blaženoga Gracije iz Mula, Gospinih blagdana (Kotor, Herceg-Novi, Tivat, Perast, Muo, Prčanj), tako i u Split, Dubrovnik i Zagreb prigodom posjeta Ivana Pavla II., ali i diljem svijeta (Rim, Pariz, Beč). Također smo u samome Baru sredinom 90-ih, kad to nije bilo jednostavno, pokrenuli list mladih Barske nadbiskupije Sveti Nikola, koji je neposredno nakon rata većim dijelom tiskan na hrvatskome jeziku. Tih smo godina u Baru organizirali skup katoličke mladeži kojemu su nazočili, osim mnogobrojnih mladih vjernika iz Bara i nekoliko stotina vjernika iz drugih krajeva Barske nadbiskupije, vjernici iz Boke kotorske, Vojvodine i Herceg-Bosne. Na području drevne katoličke župe Zupci već je spomenuta udruga Zupci production izravno sudjelovala u prikupljanju sredstava za obnovu župne crkve svetoga Ivana Krstitelja, grobljanske crkve svetoga Nikole, pomoći pri restauraciji zubačkih relikvija, svetih slika i kipova. Konačno, no ne i najmanje važno, pokušali smo olakšati život preostalim žiteljima Zubaca akcijama za asfaltiranje i probijanje mjesne ceste, izgradnju mjesnoga vodovoda, pomagali seoskoj školi darivanjem knjiga i školskoga pribora učenicima i još mnogo toga.

Glede odnosa koji ljudi iz Hrvatske, kako znanstvenici i umjetnici, tako i običan puk, imaju prema gradu Baru i Barskoj nadbiskupiji, ponajprije moramo ustvrditi da je doskora bio iznimno mali broj onih koji su nešto znali o nama, a još manje onih koji nas smatraju dijelom povijesnoga, kako mi to ovdje volimo reći, svetojeronimskoga prostora. Srećom, taj se odnos u posljednje vrijeme, premda uz velike poteškoće, ipak mijenja nabolje. Neprijeporno možemo zamijetiti da svi hrvatski posjetitelji, osobito hodočasnici, ne skrivaju oduševljenje prigodom svojih, srećom, sve češćih posjeta Starome Baru, ali i ostatcima benediktinskog samostana na Ratcu nadomak Bara, brojnim crkvama te ruralnim cjelinama u Spiču, Sušanju, Zupcima i Šestanima. Kad jednom udahnu ovaj naš zrak, sigurni smo da će se uvijek nanovo vraćati ovomu prostoru, ne samo kao turističkome odredištu nego i iznimno dragocjenomu dijelu vlastite vjerske, etničke i kulturne povijesti.

9. Navodno ste tijekom obnove svoje kuće u Zupcima pronašli moći svetoga Ivana Nepomuka. Kako se to dogodilo?

Stara kuća u Zupcima, posljednji put obnovljena nakon dubrovačkoga potresa 1667., bila je prispjela za obnovu. Tijekom obnove pronašao sam mnogo starih predmeta, oruđa, škrinje itd., a u jednoj rupi (ostavi) u zidu pronašao sam mali prašnjavi smotuljak. U njemu je bio zlatni okvir sa staklom, a ispod se naziralo nešto meni tada nepoznato. Na poleđini je bio kardinalski žig i to mi je bio signal da je riječ o nečemu važnom. U dešifriranju mi je pomogao dr. sc. Savo Marković, povjesničar iz Bara, otkrivši da su to moći svetoga Ivana Nepomuka, nekoć dvorskoga svećenika češkoga kralja Vjenceslava IV. koji je toga svetca dao baciti s Karlova mosta u Pragu. Pretpostavljam da je to bio dio našega obiteljskog blaga koji se brižno čuvao.

10. Urednik ste katkadnika Zupci Times. Kako je izdavati časopis u kojemu su zabranjeni demanti?

Neodgovorni sam urednik katkadnika Zupci times, a demanti su zabranjeni šale radi kako bi provocirali ljude da upravo ospore ili potvrde naše priče. Priča o zavisnome mjesečniku Zupci times počela je spontano, ali traje već pet godina i dosad je objavljeno 88 brojeva. Namjera mi je zapisati i sačuvati od zaborava stare zubačke priče, fotografije, toponime, patronime, riječi, ljude… Novine se distribuiraju u tiskanome izdanju u lokalu, a u elektroničkome se čitaju na svim kontinentima.

11. Što nam možete reći o zubačkome govoru, koji je, evo, zainteresirao i hrvatske dijalektologe zbog svojih posebnosti?

Zubački govor privlači pozornost kao arhaičan govor očuvan u svojoj posebnosti. Počašćeni smo, između ostaloga, i vašom pozornošću i zanimanjem za naš govor. Poznati jezikoslovac dr. sc. Luka Vujović doktorirao je istražujući govore barskoga područja uključujući i govor sela Zupca. On kaže da izumiranjem jezika i kultura ujedno nestaju poimanje svijeta, etički kodeks, običaji, priče i legende, povijest i svakodnevica. Ukratko, nestaje dio bogatstva koje su stvorili naraštaji predaka. Moje zanimanje za govor naših predaka potječe iz djetinjstva kad sam slušao djeda (mjesno đeda) i baku (babu), a poslije naše iseljenike od Carigrada do Amerike. Tijekom studija pohađao sam sate slavistike što mi je dodatno produbilo želju za istraživanjem jezika i očuvanjem našega govora. Uostalom, dijalektologija i druge grane jezikoslovlja svojevrstan su oblik usmene arheologije.

12.Na koncu, budući da vodite ispunjen život usklađen s prirodnim zakonima, biciklirate, planinarite, jedete proizvode iz vlastita vrta, imate li kakav savjet ili poruku za naše čitatelje.

Teško je sa sigurnošću bilo što predložiti, a sa sve više iskustva uviđam da pravila i nema. Ipak, preporučujem život usklađen s prirodom, a to podrazumijeva sezonsku prehranu matičnoga podneblja, po mogućnosti i iz svojega vrta. Boraveći jedne prilike u zen-samostanu, učitelj nam je rekao: ,,Meditiram i kontempliram po cijeli dan, a opet me netko na kraju dana iznervira.” Nisam uvidio, posjećujući i brojne druge samostane, da tako reguliran način života donosi dugovječnost ili opći mir u čovjeku. Sad najviše vozim bicikl, plivam, planinarim, radim u vrtu i sa sinom Markom izrađujem mozaike. Za uspjeh treba biti opsesivno kompulzivan, što je mač s dvjema oštricama.

Razgovor vodio: Domagoj Vidović