U cijelosti vam prenosimo intervju, koji je poslanica Hrvatske građanske inicijative Ljerka Dragičević dala Dnevnim novinama:

DN: Kako se osjećate kada, nakon službenih dužnosti, stignete kući? Šta vas opušta?

Dragičević: Vožnja me opušta. Ja sam iz Budve i svaki dan putujem na relaciji Budva – Podgorica – Budva. Koliko god je naporno biti na kotačima, toliko me to i relaksira i kad stignem kući odmah mogu preći na pripremu za sljedeći dan. Prvo se javim mami, ona ima 99 godina i hvala Bogu dobrog je zdravlja i zdrave pameti i normalno da brine.

DN: Kako koristite slobodno vrijeme?

Dragičević: Kada imam slobodnog vremena posvetim se porodici, prijateljima. Ja sam potpredsjednica karnevalske udruge iz Budve „Feštađuni“, to iziskuje vremena, posebno kada se priprema Budvanski karneval ili naša gostovanja na drugim karnevalima.

DN: Po čemu pamtite djetinjstvo?

Dragičević: Baba, đed, stric i tata govorili su italijanski jezik, a mama da je prilično savladala udajom. Tata, đed, stric i mama govorili su njemački, a mama i francuski. Zamislite kako je to lijepo i srećno djetinjstvo. Djetinjstvo pamtim baš kako je i poslovica: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“.

DN: Postoji li neka odluka iz mladosti zbog koje se kajete? Za čim žalite? Neostvarena želja?

Dragičević: Ne žalim ni za čim. Jedino, sada imam neostvarenu želju, a to je da se Budva vrati Budvi i da se kulturno i životno valorizira.

DN: Koji vam je najznačajniji događaj u životu?

Dragičević: Ima ih više. Pamtim jutro kada mi se rodio brat, upis u srednju školu, koju sam pohađala daleko od roditelja i svaki povratak kući bio je mali blagdan. Pamtim kada sam prvi put postala tetka, primila prvu platu, kada smo svi ostali dobro poslije razornog zemljotresa 1979. godine i kada je Crna Gora dobila nezavisnost. Ja sam nepopravljivi optimist i u svemu tražim najljepšu stranu.

DN: Omiljeno jelo i piće?

Dragičević: Godinama je moje omiljeno piće bilo mlijeko. Sada sam se popravila i volim limunadu. Sada ponekad popijem čašu crnog vina, moja mjera je 2 dl.

DN: Knjiga, film ili pozorište?

Dragičević: Trenutno čitam djela Norvežanina Ju Nesbe. Volim čitati dvije knjige istovremeno i sada mi je druga od M. Popovića „Čovjek bez lica“. Volim dobar film, ali pozorište u Budvi imamo samo ljeti, od kada je u privatizaciji ludoj i ludoj do kraja, naša opštinska vlast tada, prodala Dom kulture „Gojko Krapović“. Nažalost ni Grad teatar više nije moguće izvoditi u Budvi, jer se po pozornicama riče, viče i buči, a u Domu kulture se sada igra na šipci.

DN: Omiljeni sport? Klub za koji navijate?

Dragičević: Meni su dragi svi sportovi na vodi, vaterpolo prednjači. Navijam za Budvansku rivijeru. Tata mi je jedan od osnivača fudbala u Budvi, a stric plivanja i vaterpola.

DN: Fejsbuk ili veče sa prijateljima?

Dragičević: Nema te društvene mreže koja može zamijeniti živu riječ i druženje sa prijateljima. Ljepše mi je ispred „Mogrena“ biti pola sata sa prijateljima.

DN: Da niste poslanik, bili biste?

Dragičević: Ja sam bila i ostala Ljerka Dragičević. Ja sam jedno biće sa manama i po kojom vrlinom.