Povodom 13. januara Nacionalnog dana hrvatskog naroda u Crnoj Gori, predstaviću samo dio lijepe, bogate i istorisjki značajne baštine Hrvata, koja ih čini posebnim kao jedan od dragulja u kruni naše države. Bogata istorijska, kulturna, kulturološka, pomorska, književna, crkvena, baština Hrvata u Crnoj Gori je izuzetno velika no ja ću predstaviti samo dio tog prelijepog i značajnog segmenta.

Hrvati, u Boki kotorskoj imaju korijene koji sežu duboko u prošlost. Ti korijeni se mogu naći u dokumentima Biskupskog i Istorijskog arhiva u Kotoru. Hrvati Boke su manje više dijelili sudbinu ostalog dijela Dalmacije pune 502. god. (1420-1922) i bili su okrenuti moru, kao jedinom izvoru svojih prihoda. Prije toga u periodu od 1391. do 1420. god. Kotor je imao status slobodnog grada-države slično Dubrovniku. Veće površine zemlje za obrađivanje nisu imali, pa se nisu mogli baviti poljoprivredom i stočarstvom. Bokeljski Hrvati su se poput svojih susjeda Dubrovčana, spoznavši kako od svoje kraške, škrte zemlje ne mogu mnogo očekivati, otisnuli na more, i bavili se pomorstvom i trgovinom.Oni su se držali Plutarhove izreke “Navigare necess est, vivere non est necesse“ („Ploviti je nužno, živjeti nije“).

Bokeljski Hrvat, pomorac, nije bio samo trgovac, on je ujedno bio i poznati prenosioc  kulture. Iz naprednih zemalja donosio je on u svoj kraj osim materijalnih dobara, i razne kulturne predmete, umjetničke slike, knjige, namještaj, odjeću i druge stvari koje su mu se svidjele. Većinsko stanovništvo Boke kroz navedeno razdoblje su bili Hrvati i Romani i manji broj pripadnika drugih naroda, u ostalom dijelu Boke kotorske. Građani su se dijelili na bogate patricije (vlastelu) i obične građane. Tokom cijele istorije, Kotor i cijela Boka su se vješto odupirali osvajačima, bogatili se, razvijali pomorstvo, kulturu i nauku. Bokeljski pomorci, Hrvati su imali veliku flotu brodova u toku minulih vjekova i plovili su po cijelom svijetu. Od teško stečenog novca na moru, gdje su njihovim jedrenjacima prijetile oluje, gusari i pirati, gradili su palate širom Boke i velelepne sakralne objekte. Oni su bili i stvaraoci materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, koje je bilo posljedica jačanja njihove ekonomske moći. Bili su i mecene, tako da se cijela spomenička baština Boke kotorske može smatrati plodovima mora. Da na prostoru Boke živi autohtono stanovništvo - Hrvati, govori svaki kamen. Kultura, običaji i vjera, su isti kao i u cijeloj Dalmaciji kao dijelu Hrvatske. Držeći kormilo jedrenjaka u jednoj ruci i pušku u drugoj ruci, radi odbrane od gusara i pirata, bokeljski Hrvat je plovio Mediteranom i ispisao najsvjetlije primjere junaštva i neustrašivog pomorca.

Hrvatski pjesnik i pisac, fra Andrija Kačić Miošić (1704-1760) koji spada među najpoznatije hrvatske pisce, pjeva ovako: “Ej Kotore, gnizdo sokolovo/ na visokoj grani savijeno/, di se legu zmaji i sokoli,/koji caru puno dodijaše/ svijeno je na jeli zelenoj/, ter pokriva Boku od Kotora/kojano je dika od R’vata (Hrvata)/ i viteško srce od junaka“.

Spomenička kulturna baština Boke kotorske je ogromna. U sam grad Kotor je smješteno 60 posto pokretnog i nepokretnog spomeničkog blaga Crne Gore. Iako su bokeljski Hrvati danas u manjini (cca 7.100 st.), velikim dijelom baštine ogromno kulturno-historijsko naslijeđe. Na području Boke kotorske nalazi se veliki broj crkava i palata, sa izrazito kulturno- istorijskim, umjetničkim i arhitektonskim vrijednostima, koje obogaćuju kulturnu baštinu cijele Crne Gore. Ploveći morima u svakoj nevolji su, uz zahvalnu molitvu, zazivali Božju zaštitu, i zaštitu Majke Božje, u čiju su čast podigli mnoštvo crkava, samostana, kapela, napisali knjiga, i darovali crkvi votivne srebrne pločice.

 Crkve: U Kotoru je bilo 33 katoličke crkve. Najstarija i najznačajnija od njih je romano- gotička katedrala-bazilika sv.Tripuna iz 1166. god., i pet romaničkih crkava. To su Kolegijalna crkva sv. Marije iz 1221. god., crkva sv. Ane iz XII st., crkva sv. Mihovila s kraja XIII st., crkva sv. Pavla iz 1263. god. i crkva sv. Luke iz 1195. god. U gradu je još samostan i crkva sv. Klare iz XVII st., crkva sv. Josipa iz 1631. god. i Gospa od Počivala (Gospa od Zdravlja) iz 1518. god. na brdu sv. Ivan. Neosporno je da je u gradnji tih srednjovjekovnih crkava dominantnu ulogu odigralo romansko stanovništvo, ali uz njih sigurno zaslužnu ulogu ima i slovensko-hrvatsko stanovništvo.

Brojne su crkve izgradili pomorci po cijeloj Boki od Bogorodičnog hrama na Prčanju, Crkve sv. Matije i sv. Stasija u Dobroti, crkve sv. Marije u Stolivu, crkve Pomoćnice hrišćana (Bl.Gracija) na Mulu, crkve Gospe od Škrpjela, i sv. Jurja na dva ostrva ispred Perasta, crkve sv. Nikole u Perastu, i brojne druge crkve u Tivtu i Herceg Novom. Najveći dio tih crkava su izgradili i baštine bokeljski Hrvati. U Biskupskom arhivu, biblioteci Franjevačkog samostana i arhivima ostalih mnogobrojnih crkava po cijeloj Boki sačuvano je neprocjenjivo nematerijalno kulturno blago Hrvata koje je pravo vrelo za istoričare, etnologe, pisce i istraživače.

Palate: Na području Boke postoje 34 palate hrvatskih pomorskih prodica, pretežno iz perioda baroka, koje su svjedoci ekonomskog blagostanja, smisla za arhitekturu i umjetnost, kao svojevrsne karakteristike ondašnjih pomorskih porodica.

 Književnost Boke: Korpusu hrvatske književnosti Boke nije poklonjeno dovoljno pažnje, ali je ona ušla u antologije „baroka i klasicizma“ nekih susjednih naroda. Veliki broj pjesnika i proznih pisaca kao što su Juraj Bizanti (1490-1560), Ludovik Paskalić (1500-1551), Ivan Bona Boliris (1520-1570), Jeronim Pima (XVII st.), Andrija Zmajević (XVII st.), Timotej Cizila (XVI st.); Marko Martinović (1663-1716), Vicko Zmajević (1670-1745), Julije Balović (1672-1727), Krsto Mazarović (1680-1725), Matija Zmajević(1680-1735), obogatli su književnost Boke, Crne Gore i Hrvatske. Jedan od njih Ivan Antun Nenadić (1723-1784) napisao je dvije epske pjesme od kojih je jedna bila tada slavna “Šambek satarisan sa božjom desnicom“.Taj junački spjev napisan je u čast vizteza Marka i Joza Ivanovića. Dobrotski anali zabilježili su neizbrisivim slovima mnoge slavne podvige dobrotskih pomoraca u okršajima i bitkama s opasnim gusarima. Najčuvenija je pobjeda dobrotskih vitezova nad moćnim turskim gusarima, u kojoj su učestvovala braća Ivanović kod Atene 1756. god. Na prijedlog senata mletački dužd odlikovao je Joza Ivanovića najvećim odlikovanjem Mletačke republike, imenovavši ga vitezom sv. Marka, a prije toga istom titulom 1751. god. Marka Ivanovića. Ne možemo, a da ne spomenemo znamenite pomorce Boke: zapovjednika galije Jereonima Bizanti (-1571), junaka Lepantske bitke, Marka Martinovića (1663- 1716) pomorskog kapetana i matematičara koji je podučavao 17 ruskih boljara pitomaca cara Petra Velikog; Matiju Zmajevića (1680-1753) ruskog admirala, Iva Vizina (1806-1869) koji je kao šesti pomorac oplovio svijet i mnoge druge. Boka je imala i mnoge poznate slikare: hrvata Lovra Marinova Dobričevića (Kotor, -1478) koji je radio slike i poliptihe u Kotoru i Dubrovniku, hrvatskog kasnobaroknog slikara Tripa Kokolju (1661-1713), koji je oslikao Gospu od Škrpjela u Perastu i mnoge druge.

Pored gore navedenog bogatu kulturnu baštinu Hrvata u Crnoj Gori čine: Ženska hrvatska nošnja (dobrotska i lastovska); Fešta sv. Tripuna sa igrom kola njemu u čast ispred katedrale u Kotoru, uz učešće Bokeljske mornarice; Fašinada - Crkva Gospe od Škrpjela, koja je izgrađena na hridi (škrpjelu) dugogodišnjim potapanjem brodova punih kamenja da bi se izgradilo ostrvo najljepše je marijansko svetilište crkve u Hrvata; Zavjetni dan i gađanje kokota jedan je od tradicionalnih običaja koji se održava svake godine 15. 5. u Perastu u čast slavne pobjede malobrojnih Peraštana nad Turskom vojskom (kokot predstavlja Turčina). Bokeljska noć - ili „fešta nad feštama“ po uzoru na venecijansku noć održava se svake godine krajem avgusta mjeseca; Karneval (kotorski, prčanjski, lastovski) svake godine se održava zimski karneval sa spaljivanjem glavnog krivca za „prošlu godinu.“ Pored ovih tu su i običaji vezani za najpoznatije katoličke praznike u Boki kotorskoj i to su: Blagdan sv. Tripuna 3.2. u Kotoru; Blažene Ozane u Kotoru 27. 4.; blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u Herceg Novom 12.5.; Zavjetni dan u čast Gospe 15. 5. u Perastu; blagdan Velike Gospe koji se slavi na ostrvu Gospe od Škrpjela u Perastu 15. 8.; Male Gospe na Prčanju 8. 9.; Blaženog Gracije 8. 11.u mjestu Muo kod Kotora Gospe od Zdravlja u Kotoru 21.11. Jezik – Pored nacionalnog određenja, Hrvati u Boki imali su i drugu nacionalnu odrednicu, jezik. Za vrijeme Mletačke republike službeni jezik je bio talijanski, ali su postojali prevodioci na hrvatski jezik. U tom periodu je hrvatski živalj pored hrvatskih riječi koristio i romanizme.

U današnjem kulturno-političkom smislu Hrvati u Crnoj Gori, čine jednu od najdragocjenih zajednica čija budućnost zavisi od pune podrške države Crne Gore u koj žive i pune podrške njene matice Hrvatske. U dijelu Hrvata koji nesebično rade u intresu svog naroda u Crnoj Gori posebno se pored mnogih drugih ističu Adrijan Vuksanović predsjednik Hrvatske Građanske inicijative i Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori. Takođe tu je izuzetan  reprezent, diplomata svjetskog renomea i znanja NJ. E. Veselko Grubišić ambasador, Hrvatske u Crnoj Gori, koji je na najljepši mogući način podržava rad ove zajednice u Crnoj Gori. Draga braćo Hrvati srećan vam 13. januar. Nacionalni dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori da budete i dalje jedan od svijetlih dragulja države Crne Gore na najljepši i najafirmativnji način kao što ste to uvjek bili kroz vašu dugu, bogatu i slavnu istoriju.

(Ovaj tekst pored poznate stručne literature i autora oslanja na stručni rad prof. istorije Marija Saulačić, i  prof. italijanskog i engleskog jezika Martine Saulačić-Lompar sa naslovom Hrvatska kultura, običaji i jezik ,,PLODOVI MORA“) Bego-Urban, Melita. 2010. Škrinja uspomena. Čibača: Humanitarno društvo Župe dubrovačke. Blechová Čelebić, Lenka. 2007. Vjerska slika Boke kotorske početkom XVI. vijeka. Croatica Christiana periodica, 60, Zagreb, 59–74. Čilaš Šimpraga, Ankica;  Čilaš Šimpraga, Ankica; Ivšić Majić, Dubravka; Vidović, Domagoj. 2018. Rječnik suvremenih hrvatskih osobnih imena. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Čoralić, Lovorka. 1996. Iz prošlosti Paštrovića. Historijski zbornik, 49, Zagreb, 137–159. Čoralić, Lovorka. 2000. Iz prošlosti Boke: budvanska zajednica u Mlecima (XV. – XVIII. st.). Povijesni prilozi, 19, Zagreb, 125–152. Čoralić, Lovorka. 2006a. Barani u Mlecima: povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice. Zagreb: Hrvatsko građansko društvo Kotor, podružnica Bar. Čoralić, Lovorka. 2006b. Iz prošlosti Ulcinjske biskupije i Barske nadbiskupije – tragom gradiva iz mletačkoga državnog arhiva (XVI. stoljeće). Croatica Christiana periodica, 157, Zagreb, 65–71. Čulić, Gracijela. 2000. Struktura antroponimije Boke kotorske u XIV. i XV. stoljeću. Onomastica Jugoslavica, 14, Zagreb, 87–132. Čulić, Gracijela. 2014. Antroponimija Boke kotorske (od prvih pisanih spomenika do kraja XIX vijeka). Podgorica – Kotor: Univerzitet Crne Gore – Pomorski fakultet. Lalošević, Ilija. 2016. Utvrđeni gradovi Boke kotorske iz mletačkog razdoblja. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 58, Zadar, 115–146. Lipovac Radulović, Vesna. 2004. Romanizmi u Crnoj Gori, jugoistočni dio Boke kotorske. Novi Sad: MBM-plas. Marković, Savo. 2006. Studia Antibarensia. Perast: Gospa od Škrpjela. Marković, Savo. 2014. Stanovništvo srednjovjekovnog Bara. Perast: Gospa od Škrpjela. Martinović, Jovan J. 2010. Kotorske listine (1). Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, 44, Cetinje – Podgorica, 279–288. Martinović, Jovan J. 2011. Kotorske listine (2). Matica: časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu, 45, Cetinje – Podgorica, 571–600. Mayer, Antun. 1951. Kotorski spomenici : Prva knjiga kotorskih notara, god. 1326-1335. Monumenta Catarensia, 1. Zagreb – Titograd: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Crnogorska akademija nauka i umjetnosti.

 Autor: Božidar Proročić, književnik  i publicist