Poslovična nezainteresiranost za hrvatski rub

Tijekom sad već dvadesetogodišnjega bavljenja hrvatskim rubnim krajevima nikad me nisu toliko čudila otkrića do kojih smo moji prethodnici i ja došli, jer sam bio duboko svjestan kako su ona tek kap u moru vrlo raznolike i bogate hrvatske baštine, koliko posvemašnja nezainteresiranost hrvatskih kulturnih trudbenika (pa u određenoj mjeri i onih koji sebe smatraju pripadnicima državotvorne struje) za pojedine krajeve i teme. Tako su ispod radara prošli članci Petra Uškovića Croate o predraskolnome dukljanskom kralju i svetcu nepodijeljene kršćanske crkve Ivanu Vladimiru (oko 970. – 1016.), kralju oko čije se baštine spore Crnogorci, Srbi, Albanci, Bugari, Makedonci i Vlasi. Čini se da samo hrvatsku javnost (dijelu je hrvatskih povjesničara i Ljetopis popa Dukljanina bezvrijedan spomenik, valjda zato što se u njemu previše spominju Crvena Hrvatska i Hrvati) taj dukljanski kralj ne zanima iako je „blaženi Vladimir“, kako ga naziva fra Andrija Kačić Miošić, vladao područjem povijesne Crvene Hrvatske te se ne štuje samo među Hrvatima u Svebarju, nego i na Korčuli i u Makarskome primorju, a posredništvom pavlinskoga reda i u sjevernim hrvatskim krajevima. Posljedica je odricanja matice od baštine hrvatskoga ruba, među ostalim, zaposjedanje razvalina crkve Svetoga Trojstva na vrhu Rumije iznad Bara koju je po predaji podignuo upravo Ivan Vladimir, a koja je srušena tijekom osmanlijskoga zauzimanja Bara 1571. Na višestoljetno su zajedničko molitveno mjesto mjesnih katolika, pravoslavaca i muslimana (koji očito nisu zaboravili svoje kršćanske korijene) iz podrumijskoga kraja 31. srpnja 2005. pripadnici tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore te crnogorsko redarstvo helikopterima spustili metalnu konstrukciju od koje je izgrađena nova pravoslavna crkva. Bio je to prvi desant Srpske pravoslavne Crkve na Crnu Goru kojim s Rumije nisu pomaknuti samo katolici i muslimani, nego i pripadnici Crnogorske pravoslavne Crkve. Kako bi se bolje utvrdili, krajem su 2018. novovjeki neimari spomenutu crkvu obložili kamenom. I naravno da tu nisu stali! Amfilohijev je obrazac s Rumije nedavno u Bijeloj u Boki kotorskoj primijenio srpski patrijarh Porfirije postavivši metalni križ kao temelj gradnje ljepše i starije pravoslavne crkve s oltarom prenesenim iz razvalina romaničke katoličke crkve. Živio ekumenizam dok crkve i oltari šaptom padaju!

Dubrovčanin na Sandžaku

Jedan je od prešućenih junaka hrvatskoga ruba Dubrovčanin Šimun Budmani (1703. – 1764.), zanimanjem ne odveć uspješni trgovac, a pozivom leksikograf. On je u svojim Novopazarskim zapisima, napisanim 1734., a objavljenim 1758. u Popijevkama slovinskim svojega sugrađanina Ivana Marije Matijaševića, iznio poprilično opsežnu jezičnu građu. Srpska je leksikografija, razumljivo, iskazala zanimanje za to djelo jer vlastitih leksikografskih djela prije objave Karadžićeva rječnika 1818. nema. Miroslav Pantić, koji je 1978. napisao dosad najopsežniju studiju o autoru i rukopisu, pretpostavlja da je Đuro Daničić prvi koji je iz Novopazarskih studija izvlačio rječničko blago koje je poslije upotrijebljeno pri pisanju Akademijina rječnika (pouzdano se zna da je građu Šimuna Budmanija u rječnik počeo uvrštavati hrvatski jezikoslovac Pero Budmani, izdanak obitelji kojoj pripada Šimun). Rukopis se zatim našao u rukama hrvatskoga etnografa Baltazara Bogišića, a 1879. Bogoslav je Šulek pripomenuo da je Šimun Budmani, tad dubrovački konzul u Sarajevu, oko 1730. pronašao talijansko-hrvatski rukopisni rječnik s hrvatskom rječničkom građom u Franjevačkome samostanu u Kreševu, koji je u međuvremenu izgubljen. Sve te činjenice nisu bile dovoljne da se Šimuna Budmanija uvrsti barem u jednu suvremenu hrvatsku enciklopediju (nema ga čak ni u Hrvatskoj enciklopediji koju je 1941. – 1945. uređivao Mate Ujević), a u Hrvatskome biografskom leksikonu spominje se Šimun tek kao suprug pjesnikinje Lukrecije Bogašinović Budmani. Prije nekoliko mi je mjeseci Slobodan Prosperov Novak ubacio bubu u uho riječima kako je upravo Šimun Budmani upisao Novi Pazar na hrvatski kulturni zemljovid te kako su Novopazarski zapisi djelo koje bi trebao obraditi i jedan hrvatski jezikoslovac. Da mlađemu kolegi pokaže kako se ne smije živjeti u kondicionalu, nedavno je objavio nekoliko kartica o svojemu sugrađaninu. Samo nekoliko dana nakon našega razgovora saznao sam da je knjigu Novopazarski zapisi – rječnik govora Novog Pazara iz 1734. godine, s popratnom studijom priređivača Elijasa Rebronje, početkom ove godine objavila Narodna biblioteka „Dositej Obradović“ u Novome Pazaru. Dobrotom Dragane Novakov i Jasmina Halitovića, kojima ovom prigodom zahvaljujem, uspio sam doći do te knjige zahvaljujući kojoj će Novopazarski zapisi postati dostupniji hrvatskoj javnosti, a i meni će kao suradniku na projektu Rječnik dubrovačkoga govora itekako dobro doći.

Rvatska i Hrvati na Sandžaku i Kosovu

Današnji je Sandžak središte srednjovjekovne srpske države, a na ranu zapadnokršćansku prisutnost u negdašnjoj Raškoj upućuju, među ostalim, toponimi Sutivan (Sveti Ivan) i Latinsko groblje kod Bijeloga Polja, Latinska crkva (pridjev latinski u toponimiji često znači katolički) u Postenju kod Novoga Pazara, Mojstir (što dolazi od latinskoga monasterium 'samostan', a toponimima Mojstir i Mostir obiluje Dalmacija) s bjelopoljske (crnogorske) i tutinske (srpske) strane Sandžaka te Gornja i Donja Mikulina (Mikula je ponajprije čakavski lik kršćanskoga imena Nikola) sjeveroistočno od Novoga Pazara. Ostatke su ostataka katoličke zajednice nakon prelaska Nemanjića na pravoslavlje već u XIII. stoljeću ojačali saski rudari i dubrovački trgovci koji su se razmiljeli po rudnicima i trgovačkim kolonijama, a katoličku će zajednicu poslije zakratko obnoviti i doseljenici iz sjeverne Albanije te pokoji zalutali Hrvat iz Svebarja (ako je istinita predaja po kojoj su se Zaljevići na Pešter doselili iz Zaljeva kod Bara), koji će se postupno islamizirati. Usto, znakovit je podatak da se 1455. u popisu sela koja pripadaju Novomu Pazaru navodi i selo Hrvačka za koje Hazim Šabanović 1970. u podrubnici navodi da se sad zove Rvatska, a još se jedna Rvatska nalazi u blizini, točnije kod Leposavića u sjevernome dijelu Kosova. Na Sandžaku je i Kosovu ujedno od XIV. stoljeća zabilježeno više nositelja osobnih imena Hrvoje i Hrvatin. Da Hrvati na Sandžaku nisu samo daleka prošlost, pokazao je popis poginulih u Drugome svjetskom ratu u kojemu uza imena mnogih stradalnika iz sela Kovren kod Bijeloga Polja stoji da su Hrvati iako je riječ o pravoslavcima. Štoviše, iseljeni se potomci jedne od tih obitelji i danas izjašnjavaju kao Hrvati.

Sam je Novi Pazar razmjerno mlad grad smješten na raskrižju važnih putova koji su s Jadrana vodili u dubinu Balkana. Osnovao ga je između 1456. i 1461. osmanlijski vojskovođa Isa-beg Ishaković, a među njegovim su prvim stanovnicima, onima koji su prepoznali poslovnu priliku, bili, pogađate, upravo Dubrovčani. Imala je dubrovačka kolonija svojih uspona i padova, no vjerojatno je malo tko slutio da će se četvrt tisućljeća nakon njezina osnutka među trgovcima pronaći leksikograf koji će Novi Pazar i njegovu hrvatsku katoličku zajednicu (koja se ugasila nakon propasti Dubrovačke Republike početkom XIX. stoljeća; Hrvati su, pak, islamske vjere tijekom Drugoga svjetskog rata nastojali uspostaviti vezu s NDH), od koje su danas ostali tek prežitci u toponimiji i pučkoj predaji (navodno su po predaji uz svebarske Zaljeviće starinom Hrvati još pešterski Pučići, koji drže da su potomci posljednje dubrovačke trgovačke obitelji na Sandžaku), ucrtati na hrvatski kulturni zemljovid.

Bog Turcima dao carstvo, Latinima mudrost, a Vlasima da im šume nisu prazne

Budmani je u svojemu rukopisu zabilježio oko 650 riječi i 50 rečenica, a Elijas Rebronja dešifrirao je 456 riječi te 42 uzrečice, poslovice i zagonetke. Još je Miroslav Pantić zapisao da nisu sve zapisane riječi nužno novopazarske (što je razvidno i iz toga što su razmjerno slabo zastupljeni vjerski nazivi koji se odnose na pravoslavlje i islam, a i općenito je zabilježeno vrlo malo turcizama), da je znatan udio dubrovačkih riječi te da su neke riječi skovane u višim krugovima ili je riječ o trgovačkim i općenito ekonomskim nazivima (npr. ispisna 'otpusnica dugova', nizlog 'izračun', suglaenik 'računovođa', suglava 'iznos', ujam 'naknada u brašnu za mljevenje u dimu'; dimn(ic)a 'porez na kuću', travnina 'porez na ispašu', žežnica 'mjesto u šumi na kojem se pale drva i proizvodi ugljen').

Jezičnom sam raščlambom utvrdio da je Budmani zapisao mnoge ikavizme (npr. pridat (se) 'predati (se), pridika 'prodika, zamjerka', pridvornik 'onaj koji katkad služi', prisjeć 'presjeći', priskočit sklad 'preskočiti jarak', privodac 'prevodac') uz rijetke ekavizme (npr. odsekao i poslednji; napominjem da je lik poslednji posve uobičajen i u hrvatskim govorima u Boki kotorskoj), hiperjekavizme (svječan 'svečan', svječar 'svečar') te je iza pokrivenoga r (prjesjek 'presjek'), a odraz je jata danas u Novome Pazaru ijekavsko-ekavski (npr. N dijete, ali G deteta). Glas h Budmani uglavnom zapisuje osim u pravoslavnome nazivlju (Ristos 'Krist'), a (ne)čuvanje h i danas je jedna od temeljnih razlika između bošnjačkih (čuvaju h) i srpskih govora (ne čuvaju h) na Sandžaku. Slično kao u Dubrovniku i na širemu području od Neretve do Budve pojednostavnjuje se dočetna suglasnička skupina -st (boles, propas 'provalija', uljudnos, vrsnos). Izdvojit ću također prijelaz ć u j u primjeru noj 'noć' jer je ta pojava česta u čakavskim, ali i u nekim crnogorskim govorima (npr. u Pljevljima i Kolašinu). Primjer četveroposni upućuje na očuvanje formanta -er-, što je jedna od razlikovnih zapadnoštokavskih značajka tipična za hrvatske (i bošnjačke) govore. Kad je riječ o sintaksi, bilježe se sveze kao što su daj mi razlog od, sud od pčele 'košnica' ili učinimo odbijač 'odbijmo' nastale pod romanskim utjecajem i posve su obične u hrvatskim primorskim krajevima, ali i u starijim hrvatskim gramatikama.

Pisanice i časnici u Novome Pazaru

Novopazarski govor zapisan u radu Šimuna Budmanija sadržava mnogobrojne arhaizme i žive riječi zabilježene češće ili isključivo na hrvatskome jezičnom području kao što su časnik (riječ je potvrđena u svim hrvatskim narječjima od XVII. stoljeća), hota 'volja' (bliskozvučnu riječ hot rabio je Marulić), natjecat se, pohara 'pljačka', pravdina 'pravda', pristao, tamaša 'smiješan postupak' (usp. pridjev tamašan zabilježen u Mikaljinu rječniku i među čakavcima), tvrđa 'utvrda' i zatravljen 'zaljubljen', arhazime koje dijele crnogorski i hrvatski govori kao što su remik 'remen', sumiti se 'zaboraviti, izgubiti pamćenje' i tomiti 'krotiti' (s tim da Budmani infinitiv najčešće bilježi u krnjemu obliku, dakle bez i, ali katkad bilježi i puni oblik). Lik je prtljažina Budmani zabilježio barem stotinjak godina prije (bilježi ga i Dubrovčanin Stulli) nego što je istoznačnicu prtljaga zapisao Karadžić. Izdvojit ću i pridjev ispisan u značenju odslikan 'prikazan u slikama' koji upućuje na to da je glagol pisati u novopazarskome govoru uščuvao starije značenje – crtati (usp. hrvatsku riječ pisanica). Budmani bilježi i slikovite riječi kao što su bekavac 'početnik u računanju', drobnjak 'malena osoba', nedostašan 'spor', neljuba (suprotno od ljuba), neustalac 'lijenčina', neustaoc 'osoba koja se lijeno ustaje', razdavušan 'darežljiv', posipak 'pijesak za posipanje', preslušnik 'uhoda', usmjeha 'prijevara šalom' i zadušna 'prebrižna'. Iz primjera se pomlja 'pomnja' i sumljiv 'sumnjiv' razabiru različita razjednačivanja također svojstvena ponajprije hrvatskim i crnogorskim govorima slično kao i pojednostavnjivanja suglasničkih skupina u primjerima nastojnik 'nadstojnik' i sliz 'skliz, sklisko kamenje'. Iz današnje bi se perspektive lažnim prijateljima mogle nazvati riječi izobrazit 'izboran', mladež 'mladi mjesec, mlađak', pivnica 'kavana', poćutjet 'požaliti', vinica 'konoba' ili zvanica 'uzvanik, gost', a raketa je označivala bombu (koliko mi je znano, Budmani je prvi upotrijebio tu riječ). Od različitih posuđenica izdvojio bih neogrecizam pizma 'mržnja, zloća' zapisan još u Poljičkome statutu, vjerojatni mletacizam murjela 'posuda za vodu', vlaški apelativ mađarskoga postanja šarampov, hibridne romansko-slavenske riječi kao što su štirka 'nerotkinja' (nastala ukrštanjem pridjeva star i vlaške riječi kojom se označuje stara ovca) i trpija 'vrsta bolesti' (nastala ukrštanjem glagola trpjeti i romanskoga nastavka -ija), turcizme (rufet 'umjetnički zanat', srča 'krhotine stakla' i horjatin 'seljak') tipične za područja pod dugotrajnom osmanlijskom vlašću te germanizme (šanac 'ograda'). Kao onomastičaru zanimljive su mi riječi prevala 'prijevoj' i rudnica 'crvenkasta zemlja'.

Hrvatski kao jezik nadgradnje srpskim govorima

U kojoj je mjeri Budmani vjerno opisao leksičko blago novopazarskoga govora, vjerojatno nikad nećemo doznati jer se srpska leksikografija počela razvijati tek nakon objave Karadžićeva rječnika, dvjestotinjak godina nakon hrvatske, a i zapisa je na srpskome jeziku prije XVIII. stoljeća bilo vrlo malo. Ono što je u Novopazarskim govorima dokumentirano očit je dubrovački utjecaj na mjesni govor, poglavito kad je riječ o trgovačkim i općenito ekonomskim nazivima, što i nije neobično s obzirom na činjenicu da je dubrovačka kolonija u Novome Pazaru djelovala gotovo tri i pol stoljeća, o čemu postoje i brojni zapisi, na hrvatskome, latinskome i talijanskome jeziku. Iz Budmanijeve se građe može zaključiti kako novopazarski govor, poput mnogih crnogorskih govora, sadržava arhaizme zabilježene i u hrvatskim govorima, i to ne samo štokavskim. Budmani ujedno bilježi formant -er- (usp. četverica u Metkoviću, Ravnome, Dubrovniku i Perastu) koji upućuje na neke dubinske veze između hrvatskih govora te govora u Crnoj Gori i srpskome dijelu Sandžaka na koje su upozoravali neki crnogorski jezikoslovci i etnografi još početkom XX. stoljeća. Novopazarski zapisi ujedno pokazuju da je hrvatski jezik (točnije njegov dubrovački govor) kao izgrađeniji idiom bio svojevrsnim jezikom nadgradnje onodobnoga novopazarskog govora (poglavito kad je riječ o ekonomskome nazivlju) upravo kao što su kotorski i peraški govor kao prestižniji idiomi utjecali na okolne srpske i crnogorske govore. S tom bismo mišlju, na tragu posljednjih članaka Marita Mihovila Letice, morali početi mijenjati vazda obranašku hrvatsku jezičnu paradigmu koja se sjajno nadopunjuje s hrvatskim jezičnim ekskluzivizmom i srpskim ekspanzionizmom. Naime, hrvatski jezik ne samo da je utjecao na srpski jezik, on mu je, i to ne samo u dodirnim hrvatsko-srpskim područjima, počesto (pa i u XIX. stoljeću kad se srpski standardni jezik počeo oblikovati, a hrvatski je već bio u dobroj mjeri izgrađen) bio jezikom nadgradnje. Što više toga budemo svjesni, manje ćemo se lišavati onoga što nam se ne čini dovoljno hrvatskim. Nije li već ta spoznaja koju nam je posvijestio Šimun Budmani dostatna da dobije mjesto zaslužnika u povijesti hrvatske leksikografije?

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 12. prosinca 2024.