Da nije riječi, ne bi bilo ni čovjeka. Na biću riječi stasale su civilizacije, kulture, na njoj kao vertikali uspostaviće se indivudualni i kolektivni svjetovi smisla čovjekove održivosti i trajanja u vremenu. Dostojanstvo riječi izgradilo je etiku odgovornosti kao svjetonazora u kome su istina, dobro i moral neprolazne vrijednosti snage ljudskog duha i kulture samosvijesti života u zajednici. I opet stvari kreću od izvora – od čovjeka. Riječi ne moraju biti normirane, oktroisane, legislativno ukoričene da bi im se dala snaga pozornosti i odgovornosti. Tradicija, kultura, vjera i običaji civilizacijski su putokazi vrline i odgovornosti za datu riječ. Na tim kulturama povezivali su se svjetovi, razlike, mirili sukobi i zbližavali ljudi. Na snazi izgovorene i date riječi. Kao takva na mapama ljudskog traganja za svjetovima dobra ta riječ ostala je da gordi, svjedoči, opominje i kazuje kako se može i mora kada se da riječ.
Besa. Iznikla i opstala iz vrline tradicionalnog etosa albanskog naroda potvrđivala je svoju dimenziju kada su to god okolnosti tražile od nje. Zanimljiva, osebujna i inspirativna socio – antropološkim studijama, humanističkim prostranstvima, običajnim normama, pravnim izazovima, tek Besa je opstala i ostala svjetionikom odgovorne riječi čovjeka i naroda. Dubina istraživačko – dokumentarnih arsenalija iznova će potvrditi i topos i etos obećane riječi kodifikovane u poznatom Zakonu Leke Dukađinija.
Korona, Besa i Tuzi. U trouglu izazova, odgovora i odgovornosti, pozornosti i serioznosti zdravstvenih sistema i javnih politika, bi - Besa. Poziv na Besu – poziv na odgovornost, trajanje, brigu o zdravlju i životu, brigu o drugom i sebi, ispisa ovovremenu stranicu vrline riječi građana Tuzi i njegovog političkog rukovodstva. Besa kao spomenik i zaslužnik svijeta riječi i svijeta moći riječi. Jer, u suprotnom riječi su samo nemušti znaci neraspoznavanja i neistinitih glasova koji nikom ništa ne znače. Naprotiv, neodržive riječi samo su teg o vratu ljudima, narodima i sistemima.
Nasuprot ovdašnjem promovisanju od dijela vjerskih poglavara, raznoraznih iscjeliteljskih čudesa i poziva na okupljanje, kao mitološko–populističkih mantri, a suštinski neskrivanih, dominantno, političkih interesa, Besa je održala civilizacijski čas odlučnosti i moći snage date riječi. Riječi kao snage konkretnog djela kako su se (od)branili Malesija i Crna Gora.
Besa kao nesporni oblik samoregulacije života u ovoj izazovnoj situaciji, vratila je samosvjesni i iskonski zametak moćne riječi koja je prije svih normi vjekovima unazad, još od srednjeg vijeka, uljuđivala odnose u zajednici, motivišući ono najbolje u čovjeku – etos, vrlinu, odgovornost i samodisciplinu.
Bez pompe, dramatike i epskih podražaja Malisori Besu ispoštovaše, gradeći harmonični i održivi poredak odnosa pojedinca i zajednice. Školska lekcija koja iznova aktuelizuje vrijednost, dinamizam i vitalizam Bese kao socio – kulturološkog vodiča snage riječi. Izazovan motiv, sa i bez pandemije, na mnoga (o)gledanja u kojima se riječ varvarizuje, bagatelizuje i stropoštava na najniže nivoe animalnog, koja u neodgovornosti i plamu navodno velikih riječi neodgovorno budi iracionalno i rušilačko u čovjeku. I opet, riječ je o riječi. Besa kao riječ, etička, proaktivna i proodgovorna, i neka druga kao neodgovorna ma koliko se upinjala da dokaže da su i riječi i djela čudesna!
Da li smo spremni da učimo na primjeru predmetne Bese, da sa njom upoređujemo i mjerimo, svoje pojedinačne i kolektivne riječi, da li smo spremni da van prostora uredbi, normi i akata, riječ ljudsku, odgovornu i poštovanu, vratimo tamo gdje joj je odvajkada (bilo) mjesto? A to mjesto na svim jezicima prepoznato je kao moralni imperativ, istina, tačnost i odgovornost.
Besa. Znamenje obećane i održane riječi Besa, dokaz šta i kako riječ može. Besa kao živuća pouka i poruka, da u i sa riječima, nastajemo i nestajemo. Besa, amblem tačnosti na istorijskom reveru tradicionalnih običaja i njima dostojnih baštinika.
Autor: Željko Rutović
Izvor: Pobjeda.me